Geološke osobine područja općine Marija Gorica među prvima je proučavao hrvatski znanstvenik Dragutin Gorjanović-Kramberger još 1893.: Kraj između Save, Krapine i Sutle prozvao sam jedinstvenim imenom "Marija-Goričke brdine" s razloga tektoničkoga, jer baš najbliža okolica sela Marija Gorica, poimence jarak u šumi Mačkovec izpod Hrastine, sačinja jezgru tj. najstariju čest toga predjela.

Najstarije naslage čine pješčenjaci i glineni škriljavci gornjeg paleozoika, nastali kolebanjem dna prostranog mora, koje je prekrivalo veliki dio Europe prije oko 200 milijuna godina. Tada dolazi do izdizanja toga područja i prekida taloženja stijena, dakle tu nastaje kopno.

More je ponovno preplavilo to područje tek u badenskome razdoblju prije oko 16 milijuna godina. To je bilo more Paratethys, koje je bilo kanalima povezano s velikim Sredozemnim morem Tethys. Prekrivalo je cijelu današnju Panonsku nizinu. U plitkom toplom moru živjele su školjke debelih ljuštura Ostrea i Chlamys, koralji, ježinci i alge Lithothamnium i tvorili su morske grebene. O tome svjedoče mnogobrojni fosilni ostaci iz tog razdoblja nađeni u naslagama litavca ili litotamnijskog vapnenca. U dubljemu moru živjeli su školjkaši tankih nježnih ljuštura koje se često vide u naslagama "šlira" kao Amussium denudatum i Solenomya doderleini, a često se nađu i riblje ljuske, kao i zubi morskih pasa.

Prije oko 13 milijuna godina u sarmatskom razdoblju Paratethys gubi vezu sa Sredozemnim morem, nastaje Panonsko uzemno more, čiji salinitet se postupno smanjuje, pa u tome oslađenom moru žive pojedine školjke i puževi koji su se uspjeli prilagoditi na brakičnu vodu, ali žive još uvijek ribe, kitovi itd. U vapnovitim laporima najdonjeg sarmata nađen je tu pužić Mohrensternia inflata, zatim ima listićavog lapora "tripolo" nastalog taloženjem planktonskih algi kremenjašica Diatomeaea, pa lapora sa školjkom Ervilia dissita. Ima i pješčenjaka sa školjkašem Cardium gleichenbergense, te Cardium politoanei.

U razdoblju panona prije oko 11 - 8 milijuna godina Panonsko more nastavlja se oslađivati, pa je vrlo malo sarmatskih vrsta preživjelo. Pojavile su se nove vrste, tako u najdonjem panonu dolaze u bijelim vapnenim laporima puževi Limnaea extensa, Gyraulus praeponticus, te Radix croatica, prema kojemu su te naslage nazvane "Croatica naslage".

Na istočnom obronku Škribula brijega u mlađem dijelu tih bijelih lapora nađen je novi oblik puža Gyraulus of. praeponticus s djelomično razmotanom zavojnicom. U Hrvatskoj je to prvi takav nalaz. Slična pojava odmotavanja zavojnice opisana je u sarmatskim naslagama bazena Steinheim u Njemačkoj. Takvi oblici općenito ukazuju na promjenu okoliša u sedimentacijskom bazenu (recimo daljnje smanjenje saliniteta). Može se reći da je taj puž specifična i veoma zanimljiva pojava, vezana uz Marijagorički kraj.

Pont obuhvaća vremensko razdoblje od 8 do 5 milijuna godina. More se raspalo na manje oslađene do slatkovodne bazene, odnosno jezera, u kojima je živjela endemična fauna školjkaša, puževa i ostrakoda. U laporima i pješčenjacima česti su školjkaši Paradacna abichi i Paradacna lenzi. U mlađem dijelu nađeni su slijedeći fosili: Velencienius reussi, Pteradacna pterophora, Congeria digitifera.

Uz obale jezera šetali su tada srodnci praslonova dinoteriji, hraneći se lišćem raznolikog drveća. O tome svjedoči zub praslona, kojeg je nakon uginuća životinje možda potok donio u jezerski mulj. Pripadao je vrsti Dinotherium giganteum.

Nakon toga razdoblja pretpostavlja se da je konačno nastalo kopno. Nema dokazane jezerske sedimentacije kao ni karakterističnih fosila pliocenskog razdoblja.

Kvartalno razdoblje traje od 2 milijuna godina do danas. Taloženi su šljunci, gline i pijesci, ali više ne u moru ili jezeru nego kao potočni i riječni ili barski nanos, a veći dio područja današnje Marijagoričke općine bilo je kopno, kao što je i danas.

U zemljanom pokrivaču na obronku Škribula brijega nađena je odlično sačuvana kamena sjekira iz neolitika. Izrađena je iz komada serpentinita, dakle zelene je boje i polirana je. Rupa na sjekiri bušena je metodom kremenog pijeska. Kvaliteta izrade vuče na gornji dio neolita, dakle prema eneolitu. Takve sjekire, a nađeno ih je više u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, služile su neolitskom čovjeku kao univerzalni alat. Koristio ih je kao oružje, kao alat za rušenje stabala, kod gradnje nastambi, a i za kopanje zemlje.

Eto, tako smo došli i do današnjeg prelijepog pejsaža Marijagoričke općine, u koju se već prije oko 6000 godina naselio čovjek.

Mr.sc. Zlata Jurišić-Polšak

U selu Sv. Križ Brdovečki na mjestu današnje crkve sv. Križ i groblja, u prapovijesti bilo je naselje. Sa te pozicije savršeno se kontrolira cijela Savska dolina i važna komunikacija iz Panonije u predalpski prostor. Arheološka istraživanja potvrdila su da je u starije željezno doba ovdje bilo naselje gradinskog tipa. Nađeni su brojni keramički ulomci raznog kućnog posuđa i tragovi nastambi. Na blažim stranama uočljivi su tragovi utvrđenja. Uz put koji je vodio u naselje bilo je smješteno groblje, koje se tek počelo istraživati. Nađen je skeletni grob, a pokojnik je bio pokopan sa svojim konjem i svom opremom koju je nosio za života. Takav grob nazivamo kneževski grob, jer osoba koja se pokopala na taj način morala je biti neki od plemenskih vođa. Pokojnikova oprema sastojala se od brončane kacige, ukrasne brončane pojasne kopče i još nekih dijelova odjeće i oružja koje nije za sada moguće točno identificirati dok se predmeti ne restauriraju. Od opreme konja nađene su brončane falere (ukrasne ploče) i željezne žvale. Uz pokojnika nađeni su brojni keramički ulomci raznih posuda (vjerojatno sa hranom) koji se stavljani kao popudbina za drugi svijet. Brončana kaciga koju je nosio pokojnik jedinstven je nalaz u Hrvatskoj i u svijetu. Arheološke nalaze do sada otkrivene okvirno možemo datirati u starije željezno doba oko 700 godina prije Krista.

arheolog Ivan Cvitković

Kurija Kraj Donji vjerojatno je građena sredinom 16. st. Iz AHZ, obitelji Ratkaj, vidljivo je da je 1596. Petar Erdody, djed po majci Jurja Ratkaja isplatio 3500 ugarskih forinti Stjepanu Tahiju za kuriju Kraj. S početkom 17. st. kuriju Kraj oporučno dobiva obitelj Ratkaj. U vrijeme Jurja Ratkaja (1612. - 1666.) sačuvan je urbar kurije Kraj: imao je 11 "cijelih selišta", 2 "poluselišta" i jedan "četvrt selište" sa ukupno 24 kmeta; zatim je tu bilo 13 "inkvilina" i 15 "cenzuolista".

Kroz povijesno razdoblje dvorac je promijenio mnogo vlasnika. Danas je kurija u vlasništvu obitelji Šporčić.

Kurija Kraj Donji

Ostaci gospodarske zgrade kurije

Grb općine Marija Gorica oslikan je prikazom jednog čudnog stvorenja - "praslona" - znanstveno pripisanog obliku Dinotherium giganteum KAUP. Malo koje hrvatsko mjesto može se podičiti nekim važnim znanstvenim otkrićem. No, otkrića mnogih čudnih pronalazaka obilježavaju prošlost mnogih europskih gradova, a otkriće začudnih okamenjenih kostiju, kljova ili rogovlja, stvorilo je zagonetne legende o prapočecima i postanku mnogih mjesta. Znanstveno tumačenje tih okamina uzdiglo je paleontologiju kao znanstvenu disciplinu, a upravo su europska otkrića dinoterija stvorila mit o tim zagonetnim i strašnim sisavcima geološke prošlosti.

Dinoteriji su jedna zasebna evolucijska grana izumrlih rilaša, proboscida. Zajedno sa svojim pradavnim srodnicima gomfoterijima i drugim mastodontima, razvili su se u Africi iz malih svinjolikih sisavaca pred nekoliko desetaka milijuna godina. Potom su se spajanjem velikih afričkog i euroazijskog kontinenta pred 17 - 18 milijuna godina doselili u Europu i tu posebno razvijali kao posebna grana raznolikih oblika praslonova. U svom razvoju dostigli su, kako ime kaže, začudne gigantske dimenzije velikih sisavaca, a najslikovitije im je obilježje postojanje velikih, uvrnutih kljova - zubi - u donjoj čeljusti. Pred koji milijun godina, promjenom krajolika i pojavom drugih vrsta sisavaca potpuno su izumrli.

Praslon iz Marije Gorice

Prvo otkriće praslona Dinotherium u Hrvatskoj zbilo se baš u Mariji Gorici. Tu su još početkom 20. stoljeća u nazočnosti kapelana gospodina G. Habeka i učitelja gospodina J. Župana pronađeni fosilni ostaci te divovske "prepotopne" životinje. Po pisanju znamenitog hrvatskog paleontologa Dragutina Gorjanović-Krambergera (Gorjanović-Kramberger, 1912), gosp. Habek poklonio je jedan veliki zub, gornji kutnjak, Narodnom geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu, dok je ostale zube otkupilo ravnateljstvo tog muzeja. U svemu, nađeno je onda šest zubi, i to tri iz gornje čeljusti, a toliko isto iz donje. Uz to, na istom mjestu pronašlo se još nekoliko neodredivih kosti i zub donje čeljusti nekog Rhinocerosa, nosoroga. Sve to bijaše nađeno otprilike 330 metara k jugozapadu od crkve Marije Gorice, lijevo od puta što vodi prema Sv. Križu, na zemljištu Neže Kocijanove. To nalazište, po naknadno objavljenom sudu profesora Gorjanović-Krambergera, bilo je u svijetlo-žutkastim mekim laporima u neposrednoj blizini morskoga miocenskoga litavca, stijene što se bila istaložila uz obale Panonskoga mora. U nekom kasnijem razdoblju, u "postmiocenskom" dobu, predjel Marije Gorice bio je maleni otočić optočen gornjopliocenskim vodama koje su gdjegdje sezale visoko na trup tih brdina. Dinotherium se tu vjerojatno zatekao u ispaši bujnih pašnjaka, u možda pliocenskom krajoliku velikih jezera i močvara što su tu prevladavale pred pet-šest ili više milijuna godina.

Već je profesor Gorjanović-Kramberger u svojoj monografiji "Fosilni proboscidi Hrvatske i Slavonije", objavljenoj u Zagrebu u izdanju Akademije još 1912. godine, ustvrdio da marija-gorički nalaz predstavlja veliku znanstvenu važnost koji nam dobro oslikava taj krajolik ped milijune godina, a prispodoba tog zagonetnog i velikog elefaniida na grbu marijagoričkog kraja može samo označiti dugovječnost naših iskona.

Mr.sc. Jakov Radovčić