Grb općine Marija Gorica oslikan je prikazom jednog čudnog stvorenja - "praslona" - znanstveno pripisanog obliku Dinotherium giganteum KAUP. Malo koje hrvatsko mjesto može se podičiti nekim važnim znanstvenim otkrićem. No, otkrića mnogih čudnih pronalazaka obilježavaju prošlost mnogih europskih gradova, a otkriće začudnih okamenjenih kostiju, kljova ili rogovlja, stvorilo je zagonetne legende o prapočecima i postanku mnogih mjesta. Znanstveno tumačenje tih okamina uzdiglo je paleontologiju kao znanstvenu disciplinu, a upravo su europska otkrića dinoterija stvorila mit o tim zagonetnim i strašnim sisavcima geološke prošlosti.
Dinoteriji su jedna zasebna evolucijska grana izumrlih rilaša, proboscida. Zajedno sa svojim pradavnim srodnicima gomfoterijima i drugim mastodontima, razvili su se u Africi iz malih svinjolikih sisavaca pred nekoliko desetaka milijuna godina. Potom su se spajanjem velikih afričkog i euroazijskog kontinenta pred 17 - 18 milijuna godina doselili u Europu i tu posebno razvijali kao posebna grana raznolikih oblika praslonova. U svom razvoju dostigli su, kako ime kaže, začudne gigantske dimenzije velikih sisavaca, a najslikovitije im je obilježje postojanje velikih, uvrnutih kljova - zubi - u donjoj čeljusti. Pred koji milijun godina, promjenom krajolika i pojavom drugih vrsta sisavaca potpuno su izumrli.
Praslon iz Marije Gorice
Prvo otkriće praslona Dinotherium u Hrvatskoj zbilo se baš u Mariji Gorici. Tu su još početkom 20. stoljeća u nazočnosti kapelana gospodina G. Habeka i učitelja gospodina J. Župana pronađeni fosilni ostaci te divovske "prepotopne" životinje. Po pisanju znamenitog hrvatskog paleontologa Dragutina Gorjanović-Krambergera (Gorjanović-Kramberger, 1912), gosp. Habek poklonio je jedan veliki zub, gornji kutnjak, Narodnom geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu, dok je ostale zube otkupilo ravnateljstvo tog muzeja. U svemu, nađeno je onda šest zubi, i to tri iz gornje čeljusti, a toliko isto iz donje. Uz to, na istom mjestu pronašlo se još nekoliko neodredivih kosti i zub donje čeljusti nekog Rhinocerosa, nosoroga. Sve to bijaše nađeno otprilike 330 metara k jugozapadu od crkve Marije Gorice, lijevo od puta što vodi prema Sv. Križu, na zemljištu Neže Kocijanove. To nalazište, po naknadno objavljenom sudu profesora Gorjanović-Krambergera, bilo je u svijetlo-žutkastim mekim laporima u neposrednoj blizini morskoga miocenskoga litavca, stijene što se bila istaložila uz obale Panonskoga mora. U nekom kasnijem razdoblju, u "postmiocenskom" dobu, predjel Marije Gorice bio je maleni otočić optočen gornjopliocenskim vodama koje su gdjegdje sezale visoko na trup tih brdina. Dinotherium se tu vjerojatno zatekao u ispaši bujnih pašnjaka, u možda pliocenskom krajoliku velikih jezera i močvara što su tu prevladavale pred pet-šest ili više milijuna godina.
Već je profesor Gorjanović-Kramberger u svojoj monografiji "Fosilni proboscidi Hrvatske i Slavonije", objavljenoj u Zagrebu u izdanju Akademije još 1912. godine, ustvrdio da marija-gorički nalaz predstavlja veliku znanstvenu važnost koji nam dobro oslikava taj krajolik ped milijune godina, a prispodoba tog zagonetnog i velikog elefaniida na grbu marijagoričkog kraja može samo označiti dugovječnost naših iskona.
Mr.sc. Jakov Radovčić
